Većina strahova koji nisu urođeni nastaje u djetinjstvu i adolescenciji, a učimo ih uglavnom procesom klasičnog uvjetovanja. Pitate se što je to klasično uvjetovanje?

To je proces u kojem se prethodno emocionalni neutralni podražaj uparuje s negativnim podražajem koji uvijek izaziva neugodu. Npr. dijete doživi neugodu prilikom brušenja zuba kod zubara te zubara (neutralni podražaj) poveže s boli te se potom boji odlaska zubaru.

Strah sam po sebi nije loš, to je prirodna reakcija koja nam pomaže da izbjegnemo opasnost i neugodu. Problem nastaje kada nam stvaraju napetost i neugodu, a za to nema objektivnog razloga.

Vjerojatno znate barem jednu osobu koja se boji pasa jer ju je pas ugrizao dok je bila mala. Moguće je i da se boji, ali se više ne sjeća događaja koji je izazvao strah. Npr. pas je glasno lajao, dijete se prepalo i povezalo neugodan zvuk sa psom te kada je izraslo u odraslu osobu i dalje se boji pasa.

A što je s ljudima koji se boje leta avionom premda nikada u njega nisu ušli? Malo je vjerojatno da su se svi oni nekad u životu preplašili buke aviona ili doživjeli sličnu vrstu neugodnog podražaja koji su kasnije povezali s avionom. Ovdje je često riječ o socijalnom učenju – učenju iz iskustva drugih osoba. Osoba je najvjerojatnije pročitala, čula ili gledala prilog o nekoj nesreći. Dobar primjer za socijalno naučen strah je i strah od javnog nastupa. Tada naš život nije u opasnosti, ali bojimo se posljedica pogreške, da ćemo ispasti glupi, nesigurni i sl.

U slučaju da je strah toliko izražen da otežava svakodnevno funkcioniranje te se osoba nikako ne može suočiti s njime (npr. osoba ne može od straha uči u lift te ide na 12. kat zgrade pješke) govorimo o fobijama.

Dobro je znati da psihoterapija uspješno rješava strahove i većinu fobija. Ako želite raditi na tome da postanete hrabrija i samopouzdanija osoba toplo preporučujemo da odaberete nekoga od naših psihoterapeuta po svojoj mjeri.