Psihoterapija je strukturiran odnos između psihoterapeuta i klijenta, koji se zbog određenog pitanja prvi obraća psihoterapeutu. Odnos je strukturiran jer su obje strane svjesne zašto se sastaju, pod kojim pravilima i zbog kojih ciljeva.

Psihoterapija često započinje terapijskim ugovorom koji pobliže određuje ciljeve tretmana, postupak koji će biti upotrijebljen za njihovo postizanje, potencijalni rizik, te prava i odgovornosti klijenta i terapeuta. Ugovor je najčešće neformalan i nema pravnu težinu, ali psihički obavezuje obje strane te pomaže ostvarenju terapijskog odnosa. Prilikom kreiranja i potpisivanja ugovora, i klijent i psihoterapeut su aktivno angažirani te je svaki psihoterapijski ugovor jedinstven.

Postoje brojni psihoterapeutski pravci, a često se javljaju različite škole i smjerovi unutar određenih pravaca no svima su im zajednički temeljni elementi. Znanstvena istraživanja su pokazala da sve vodeće psihoterapijske metode imaju otprilike iste efekte.

Kao najvažniji faktor koji doprinosi uspješnosti terapije pokazao se kvalitetan odnos između terapeuta i klijenta. Uz njega, vrlo su važni otvorenost, usmjerenost na sebe i pozitivna očekivanja klijenta te iskustvo psihoterapeuta.

Gotovo svi psihoterapijski pravci rade na poticanju uvida klijenta u vlastito stanje, poboljšanju emocionalnog stanja, pružanju novih informacija i uvježbavanju novih ponašanja čija se primjena potiče van terapije. Sve psihoterapijske škole naglašavaju  vjerovanje u pozitivnu promjenu klijenta te razvijanje vjere i nade u bolji život.

Da bi osoba postala psihoterapeut, uz završeni preddiplomski i diplomski studij u području medicine, psihologije, socijalnog rada i edukacijske rehabilitacije, socijalne pedagogije, pedagogije ili logopedije mora proći i dodatnih četiri do osam godina psihoterapijske edukacije, ovisno o pravcu za koji se opredijelila te položiti završni ispit.