Ovaj psihoterapeutski pristup nastao je iz klasične psihoanalize (link na članak kad bude na webu) te se temelji na njezinim tehnikama i pretpostavkama uz određene prilagodbe i preinake.

Glavne razlike u odnosu na klasičnu psihoanalizu su veći naglasak na trenutne životne uvjete, a manji na prošlost, veća usmjerenost na konkretne ciljeve, a manja na restrukturiranje kompletne ličnosti klijenta, kraće trajanje terapije i rjeđa učestalost terapijskih susreta.

Također, psihoterapeut u psihodinamskom pristupu nešto češće pokazuje vlastite osjećaje i slabosti te više otkriva sebe u odnosu na klasičnu psihoanalizu, a klijent rjeđe leži ili slijedi leđima okrenut terapeutu.

Psihodinamska terapija uspješna je u tretiranju anksioznosti, afektivnih poremećaja, autodestruktivnog ponašanja, depresije, poremećaja ličnosti, naročito narcističkog i graničnog (borderline) poremećaja ličnosti te somatizacijskih poremećaja.

Osnovni cilj psihoterapije je isti kao i u klasičnoj psihoanalizi – pomoću razgovora osvijestiti nesvjesne sadržaje psihološkog života klijenta kako bi se oni zamijenili novim, kvalitetnijim načinima funkcioniranja u svakodnevnom životu. Pri tome se koriste psihoanalitičke tehnike (link) psihoterapije – slobodne asocijacije, analiza snova te analiza transfera, obrana i otpora.

Klijent i terapeut na početku terapije, idealno u prvom susretu, definiraju njezine ciljeve te se odmah dogovaraju da je trajanje terapije ograničeno te da očekuju poboljšanje unutar određenog broja susreta (6-25). Psihodinamska terapija se najčešće održava jednom do dvaput tjedno, a trajanje jedne sesije je između 45 minuta i sat vremena.