Psihološka otpornost je sposobnost da se mentalno i emocionalno uspješno nosimo s životnim teškoćama (različite tragedije, traume, životne poteškoće itd.). U tomu nam pomažu naši mentalni procesi i odgovarajuća ponašanja. Pa koja su onda to ponašanja i načini razmišljanja koja nam pomažu izgraditi psihološku otpornost? Tim se pitanjima bavila Dr Lucy Hone, stručnjakinja za ovo pitanje ali i netko tko je osobno prošao kroz iznimno teške životne tragedije. Dolje donosimo zaključke do kojih je došla.
1. Psihološki otporni ljudi znaju da se teške situacije nekada mogu dogoditi i da je patnja dio života.
To ne znači da su otporni ljudi pesimistični i da su odustali od života, nego da patnju, ako im se dogodi, ne doživljavaju na način: „Zašto se to baš meni događa?“. Svjesni su da se to ne događa „samo njima“, da teške situacije mogu zadesiti svakoga. Ova situacija s korona virusom možda jasnije nego neke druge pokazuje kako smo svi ranjivi.
Nakon Internet revolucije postali smo prezasićeni vijestima iz svakog kutka svijeta te prestali primjećivati tuđu patnju i počeli gledati divne, savršene fotografije na društvenim mrežama vjerujući kako je život drugih divan i savršen. Istina je u stvari da je život svakakav. Može biti divan ali može biti i strašan, kako nama tako i drugima. Također, jedno ne isključuje drugo. I u teškim danima možemo naći neke sitnice koje će nam pružiti radost barem na nekoliko trenutaka.
2. Psihološki otporni ljudi dobri su u usmjeravanju pažnje – fokusiraju se na stvari koje mogu promijeniti.
Fokusirati pažnju je vitalna vještina koju neki nauče spontano, a neki se moraju više potruditi da njome ovladaju. Evolucijski smo „programirani“ da prije zapazimo negativno, opasnost, jer je to bilo važno za opstanak. Danas smo izloženi velikoj količini podražaja i mnoge od tih podražaja mozak tumači kao opasnost, što rezultira velikim stresom. Stoga nam svakodnevno treba voljni napor da usmjerimo pozornost na ono što je dobro, što nas veseli i na ono što možemo promijeniti u situaciji u kojoj jesmo. Nekada ili nekome je dovoljno samo zastati i porazmisliti zbog čega sve im je tog dana čaša „polu puna“. Drugima je potrebno više planiranja i ubacivanja malih „predaha radosti“ u dan.
Nemojte izgubiti i ne primijetiti ono što imate sada zbog nečega što ste imali u prošlosti ili priželjkujete imati u budućnosti.
3. Psihološki otporni ljudi često sebi postavljaju pitanje: „Da li mi ovo pomaže ili šteti?“
Naša ponašanja su pod utjecajem emocija. No, samo zato što imamo silnu potrebu nešto učiniti (na primjer zapaliti cigaretu kad smo nervozni, izvikati se na dijete jer nam se svega skupilo tijekom dana, pojesti bilo što jer moramo „zatrpati“ neugodu koju osjećamo i sl.) ne znači da su te stvari dobre za nas. Ako zastanemo i zapitamo se: “Pomaže li mi ovo ili šteti?” omogućit ćemo sebi odmak, mali, ali dovoljan da odaberemo neko drugo ponašanje.
Na primjer, normalno je da osjetimo strah kada smo suočeni s neizvjesnošću (kao recimo u situaciji s pandemijom virusa). Strah nije ugodan i ta neugoda nas tjera da nešto činimo. Netko će se, na primjer, odlučiti na čitanje vijesti o pandemiji. Nakon 5 minuta ako zastane i zapita se: “Pomaže li mi ovo što radim ili šteti?” i pri tomu sluša svoje emocije dobit će vrijedan odgovor koji će ga usmjeriti što i kako dalje.
Psihološka otpornost se može naučiti
Otpornost nije nešto zadano što neki imaju, a neki nemaju. Kao što imunitet možemo jačati određenim aktivnostima, vitaminima, mineralima itd. tako i psihološku otpornost možemo jačati opisanim ponašanjima i pogledima na svijet.
Jednostavno jest. Lako nije. I ne uklanja ni svu bol, ni sav strah. No, jačanje psihološke otpornosti pomaže nam živjeti bilo uz strah, bilo uz bol ili tugu i vremenom ih mijenjati.
