Autorica članka:
Tijana Debelić
Doktorandica psihologije, kognitivno-bihevioralna psihoterapeutkinja u superviziji
Koliko je nesretnih, „toksičnih“ veza koje opstaju zbog niskog samopoštovanja jednog od partnera? Koliko neostvarenih želja i snova zbog slabe vjere u sebe i svoje sposobnosti? Koliko neizrečenih riječi zbog straha da se ne ispadne glupo ili jadno pred drugima?
U osnovi ovih životnih priča i situacija stoji nisko samopoštovanje. No, što je uopće samopoštovanje? Ono se odnosi na općenito mišljenje ili dojam koje imamo o sebi, način na koji se procjenjujemo i vrijednosti koje si (ne)pripisujemo.
Samopoštovanje je važno jer je snažno povezano s kvalitetom života. Kada je naše samopoštovanje zdravo, svakodnevno biramo za sebe život koji poštuje naše potrebe (koje smatramo važnima!) ali i naše granice (koje ne smatramo našom manom ili manjkavošću već osobnim prostorom koji nas razlikuje od drugih ljudi i štiti od njihovih zahtjeva koji mogu biti za nas pretjerani). Kada volimo i poštujemo sami sebe to isto činimo i s drugim ljudima te biramo i stvaramo odnose koji se temelje na obostranom poštovanju, razumijevanju i iskrenosti.
No, zašto neki ljudi poštuju i vole sebe dok je drugima to (pre)zahtjevan zadatak?
Osnovu samopoštovanja čine vjerovanja koja imamo o sebi (i drugima). Ono što smo čuli, vidjeli i doživjeli kao djeca u obitelji, okolini u kojoj smo odrastali, školi i među vršnjacima utječe na stvaranje vjerovanja o sebi i drugima. Na rana iskustva nadovezuju se i kasnija iskustva koja imamo kroz život (značajne ljubavi, prijateljstva, radna iskustva) a mogu biti više ili manje slična.
Ukoliko su iskustva koja smo imali u djetinjstvu, u školi i kao odrasle osobe većinom pozitivna, naša vjerovanja o tome kakvi smo bit će pozitivna. Takve osobe u pravilu nemaju problema sa samopoštovanjem.
Kod većine ljudi prisutna su i pozitivna i negativna iskustva, stoga većina ljudi ima različita, neka pozitivna, a neka negativna vjerovanja o sebi. Aktiviranje pozitivnih ili negativnih vjerovanja povezano je s trenutnom situacijom, npr. trenutno pozitivno iskustvo koje proživljavamo aktivira nam pozitivna vjerovanja o sebi, a trenutno negativno iskustvo, negativna vjerovanja. Iz tog razloga možemo zaključiti da većina ljudi barem ponekad osjeća narušeno samopoštovanje.
No, kod nekih su ljudi negativna vjerovanja o sebi puno češće aktivnija od onih pozitivnih i možemo stoga reći da oni imaju problem s niskim samopoštovanjem.
Koja iskustva najviše utječu na razvoj niskog samopoštovanja?
Kod niskog samopoštovanja, rana negativna iskustva su najčešće često kažnjavanje, zanemarivanje ili zlostavljanje u obitelji, roditeljsko neodobravanje i predbacivanje, obitelj pripada marginaliziranom dijelu društva, zadirkivanje u školi ili osjećaj da je osoba „čudna, drugačija“ od ostalih. Vjerujem da vam svi ovi razlozi zvuče kao logični potencijalni izvori niskog samopoštovanja. No, željela bih dodati još jedan razlog o kojem se nedovoljno piše i priča, a razlog je razvoju niskog samopoštovanja kojeg osobno sve češće susrećem u kliničkoj praksi.
Radi se o današnjim mladima koji su jako sposobni i često uspješni ali iznimno nesigurni u same sebe. Još jedna zajednička karakteristika koju imaju je jako lijep odnos sa svojim roditeljima, rekla bih čak pretjerano „povezan“ za njihove godine. Razlog? Njihovi roditelji su uvijek tu, štogod trebalo! Najbolji roditelji na svijetu kako oni kažu. Iznimno podržavajući u svim životnim situacijama, uvijek ovdje da pomognu. Rekli biste „pa to je divno“? Pa i ne baš. Iako na prvi pogled može izgledati kao nešto prekrasno, pretjerana roditeljska briga nepovoljno utječe na razvoj samopoštovanja kod djeteta. Naime, kada je ona pretjerana, djetetu stalno šaljemo dvije poruke: s jedne strane, „mama i tata te jako puno vole“, a s druge strane „ti to ne možeš sam/a“. Naravno da je ova druga poruka nenamjerna no, ne zaboravimo: odgojiti dijete znači pripremiti ga za samostalan život. To možemo napraviti samo ukoliko ga postepeno izlažemo sve zahtjevnijim situacijama s kojima mora uspjeti izaći na kraj bez naše pomoći. U suprotnom, stvoriti ćemo ovisnički odnos djeteta prema nama, a to neće djelovati povoljno na njegovo samopoštovanje.
Što se pak tiče značajnih iskustava u odrasloj dobi, mobbing na radnom mjestu, agresija u romantičnoj vezi, silovanje ili druge traume mogu također značajno narušiti naše samopoštovanje iako bismo rekli da je do tog trenutka ono bilo zdravo.
I što učiniti kada je naša slika o sebi ružna? Kada smatramo da ne vrijedimo dovoljno da nas se poštuje i voli? Kada su svi oko nas bolji? Kada gazimo sebe kako bi zadovoljili druge?
Kao i uvijek u životu, kada ne možemo sami, važno je pitati pomoć. U ovom slučaju, kognitivno -bihevioralna terapija smatra se najefikasnijom terapijskom metodom za pomoć kod niskog samopoštovanja.
Spomenuta rana iskustva osnova su naših vjerovanja o sebi, u KBT-u ih nazivamo bazičnim vjerovanjima tj. istinama u negdje duboko u sebi vjerujemo i uglavnom ih ne propitujemo. Ta su vjerovanja često u nama dobro sakrivena i ne želimo ih priznati niti sebi, a još manje drugima. Npr. „ja sam bezvrijedna osoba“.
Iz bazičnih vjerovanja proizlaze pravila, stavovi i pretpostavke prema kojima živimo i koja postanu mjerila naših vrijednosti. Pravilo poput „ako ne napravim kako drugi žele, odbacit će me“ može biti pravilo prema kojem smo naučili živjeti.
Kada osoba s takvim vjerovanjima i stavovima doživi situaciju npr. prekid partnerske veze, aktiviraju se njezino bazično vjerovanje i pravilo. Kroz glavu joj prolaze misli poput „ostat ću zauvijek sama“. Takve misli nazivamo automatskim mislima, jer se javljaju neovisno o nama. Uz misli se javljaju emocije, u ovom slučaju tuga i očaj koje su povezane s ponašanjem, npr. povlačenje iz društvenih odnosa i izolacija.
Iz ovog primjera vidimo kako su naše misli, emocije i ponašanja povezani. Ono što se događa tijekom seansi kognitivno bihevioralne terapije je da učimo osviještavati, propitivati i mijenjati naše misli, pravila, stavove i vjerovanja o sebi, o svijetu i o drugim ljudima. Postepeno će naše samopoštovanje rasti, bolje ćemo se osjećati i odluke koje budemo donosili biti će za nas zdravije i sretnije.
Aristotel je davno rekao: „Poznavati sebe početak je svake mudrosti“…ja bih to malo promijenila u slijedeću misao za koju se iskreno nadam da će vam se urezati duboko u kožu i srce i potaknuti vas na promjene: „Voljeti sebe početak je svake mudrosti. Jer kada iskreno volimo sebe, onda smo tek uistinu sposobni voljeti i druge.“
